Miloš Jeličić – Živimo u veku integracije

Efikasnost lanca snabdevanja zavisi od brojnih faktora, pri čemu je konstantna težnja ka unapređenju procesa apsolutni imperativ održivog poslovanja. Svoje viđenje o onome što možemo preduzeti kao organizacija, kao i o načinima na koje savremena rešenja mogu uticati na smanjenje grešaka uzrokovanih ljudskim faktorom,  sa nama je podelio Miloš Jeličić, COO u kompaniji Panšped.

Na efikasnost lanca snabdevanja utiču brojni parametri. Koliko ona zavisi od interne organizacije, a koliko od eksternih faktora?

U podjednakoj meri zavisi i od jednog i od drugog faktora. Zašto? Zato što su to dve fundamentalne sile koje se prepliću i dopunjuju i uslovljene su jedna drugom. Ta ravnoteža je ključni aspekt efikasnog lanca snabdevanja, jer ukoliko je bilo koji od ta dva faktora dominantniji ili manje razvijen, dolazi do disbalansa koji umanjuje ili potpuno blokira ključne funkcije lanca snabdevanja. Nabrojaću nekoliko ključnih faktora koji dolaze iz ovih izvora –  organizacija, poslovni procesi, znanje, tehnologije, kompleksnost poslovne industrije, epidemije, ekološke katastrofe, itd. Svako narušavanje uzajamnosti, bilo da dolazi iz interne organizacije ili je izazvano spoljnim faktorom, neminovno će dovesti do zastoja u snabdevanju. To se može manifestovati kroz usporavanje ili totalnu blokadu, a načini za prevazilaženje nastale situacije i ponovno stvaranje balansa će se nalaziti sa obe strane lanca.

Blockchain i veštačka inteligencija, gotovo da idu ispred vremena u kojem živimo i pomeraju lanac snabdevanja tamo gde nikada u svojoj istoriji nismo ni slutili da nas može odvesti.

Kontinuirano unapređenje procesa je  jedan od postulata poslovnog razvoja. Šta je to što kao profesionalci, bez obzira na industriju iz koje dolazimo, možemo preduzeti kako bismo kreirali podsticajno razvojno okruženje?

Još od studentskih dana sam, učeći teoriju sistema i upravljanja, učvrstio uverenje da postoje tri faktora koja osiguravaju kako opstanak i razvoj, tako i strateško i permanentno unapređenje, a to su: kontinuirano učenje (znanje), eksperimentisanje i kreativnost. Gotovo da nema poslovnog ambijenta koji implementacijom ove tri funkcije ne dobija garanciju da će poslovni razvoj biti osiguran. Svakako da se ovde podrazumeva da ove tri funkcije budu usmerene ka zaposlenima, proizvodima, klijentima i celokupnom okruženju organizacije.

Koliko se u praksi oslanjate na napredna softverska rešenja i u kojoj meri nam ona mogu pomoći da predvidimo ili sprečimo greške koje su najčešće uzrokovane ljudskim faktorom?

Kada su softverska rešenja u pitanju, kao i sam pojam digitalizacija, više nije pitanje šta učiniti, već kako kroz svakodnevno pronalaženje novih i unapređenje postojećih softverskih rešenja osigurati da protok informacija bude obezbeđen. Ekspanzija koju su osigurala softverska rešenja će biti nastavljena i u budućnosti. Blockchain i veštačka inteligencija, gotovo da idu ispred vremena u kojem živimo i pomeraju lanac snabdevanja tamo gde nikada u svojoj istoriji nismo ni slutili da nas može odvesti. Odsustvo informacija i integracije koje ta rešenja obezbeđuju, kao i izostanak njihovog deljenja sa svim subjektima koji čine lanac, gotovo sigurno blokira njegovo funkcionisanje i onemogućuje da on ostvari svoju svrhu postojanja. Pitanja koja razmatraju mogućnost predviđanja i izbegavanja ljudskog faktora od strane softverskih rešenja su neizbežna. Moje mišljenje je da se to neće dogoditi, jer su ona ipak proizvod čoveka koji još uvek ima aktivnu ulogu.

Da li je saradnja među različitim sektorima kompanije presudna za unapređenje procesa? Ukoliko joj pristupimo na pravi način, može li nam ukazati na dodatne razvojne potencijale, van okvira svakodnevnih operacija?

Vek u kojem živimo je vek integracije u svim životnim segmentima, a gotovo nezamislivo je da bez nje funkcioniše bilo koji lanac snabdevanja. Mogu slobodno da kažem da je integrativni pristup njegov kamen temeljac. End to End pristup je sama suština postojanja lanca snabdevanja i sve karike koje ga čine direktno zavise od načina kako svaki sektor sarađuje, deli informacije i dodaje vrednost celom procesu. Kada bi se taj pristup ugradio i u ljudsku prirodu, te primenjivao po tom modelu, svet bi svakako bio bolje mesto za život.

Kako posmatrate budućnost strukovnih udruženja u našoj zemlji i regionu? Da li trenutne okolnosti povećavaju njihov značaj i da li utiču na to da dobiju dodatne uloge u odnosu na prethodni period?

U vrlo kratkom periodu od početka rada Srpskog udruženja profesionalaca u lancu snabdevanja, čiji sam jedan od osnivača, zauzeta je važna pozicija u regionu.  U određenoj meri je i šteta što se sve to nije desilo ranije, jer sve zainteresovane strane prosto vape za znanjem i iskustvom koje je ugrađeno u njega. Trenutno smanjen intenzitet susreta i okupljanja, uzrokovan globalnom pandemijom, nadoknađujemo kroz razne oblike angažovanja u online sredini –  što samo potvrđuje tezu da lanac ne sme da stane i da je on traženiji više nego ikada.